ponedjeljak, 16.01.2012.
Poljubac
„Dosadno mi je.“, otpuhnuo si je Matko u bradu. Proteklih po' ure proveo je čačkajući po svom Iphoneu u debelom hladu na klupici ispod starog pinjola. Devetnaestogodišnjaku ni tisuću i jedna aplikacija njegove skupe igračke nije pomogla odvratit um od neuobičajeno teškog zraka tog sunčanog ranojesenjeg dana. Doma mu je bio kaos – tri pitura, dva vodoinstalatera i njegova stara kao histerični dirigent tog malog orkestra veselih Bosanaca; „Ionako će sve opet ličiti na zubarsku čekaonicu“, pomislio je s gađenjenjem Matko prisjećajući se fetiša njegova majke prema bijeloj boji.
„Slobodno?“, upitao je Matka hrapav glas penzića koji je sjedao kraj njega. „Mhm, je...“, promrmljao je Matko misleći: „Dobro koj kurac je sad ova stara vreća grinja došla smrdit baš tu meni.“. Istini za volju nonić jest bio miomirisan – mješavina duhana, vina, bohora, kolonjske stila Pino Silvestre i onog nedefiniranog mirisa starosti koji prožima sva tijela starih duša na planeti. Svilenkasta prosijeda kosa padala mu je u plahtama oko ušiju a ispod mesnatog nosa popucanih kapilara isticali su se nikotin-žuti brkovi koji su se nastavljali u sijedu bradu oko ispucalih usana što grlile su dopola izgoren york. Matko naravno ništa od toga nije primijetio jer je, osjećajući blagu nelagodu, nastavio črčkat po Iphoneu.
„Ovaj tip je lokomotiva“, pomislio je Matko nakon što je zadnjih desetak minuta slušao kako nonić uvlači dim paleći jednu za drugom. Onda ga je lakat ubo među rebra. Matko je podigao glavu sa svog Iphonea i ugledao nonića kako mu se kezi i upire prstom u neku djevojku koja je laganim kasom prolazila puteljkom nedaleko od njih. „Dobra, a?“, upitao je nonić, a Matko ga je samo pogledao u čudu i pomislio s gnušanjem: „Stari prdonja bi jahao.“
„Znaš, nisam bio puno stariji od tebe kad...“, pauzirao je nonić ničim izazvanu priču paleći novu cigaretu i promatrajući djevojku. „Super, slijedi jedna od onih 'U lito 43.; kad san bija mlad; u šumama kraj Fažane...' priča“, krenuo je okretat očima Matko, ali nonić s novoužganim španjoletom nastavi: „...kad sam upoznao jenu ovakovu. 'mala je divne ricaste črlene lase i rit kakovu si ove danaska trude maknut...“, zastavši da povuče dim, nonić se okrene prema Matku, slegne ramenima i nastavi: „...tim dijetama i to. Ki će to vraga kapit, tu modu danaska. Nama su takove bile neć najlipće ča si moga svome oku za gledat najti“, i odjednom se nonić učini Matku mnogo mlađim.
„Bija san na plesu sa par svojih kumpanjona. Vrajži smo bili i poredni, ja pogotovo. Bila me baš puštila draga i držala me ta neka melankonija. Grdo za domislit se.“, rekao je nonić otpuhnuvši dim u smjeru bezdana sjete, onda kao da se odjednom trgnuo pa je nakon kratke pauze nastavio: “Nego, smo popili malo bilega kako i vsi tamo, no glavni nam je gušt bija ometati druge u plesu. Znan da mi je to dojadilo pa san poša na teracu malo, DJ je pušća Bitlse, aj vana hold jor hand, poznaš tu?“, Matko se nasmiješio i potvrdno kimnuo glavom, te nonić nastavi: „Prišla mi je ta divojka, slatka kako srce fragole, sva zanjihana u ritmu. Vrgla je svoju malenu ruku u moju i pogledala me u oči. Nasmišila mi se tako milo a ja san se skamenija, stija san je pitat kako joj je ime i čigova je, no ona je samo vrgla prst na usnice i šušnula me vragolasto, a onda me poljubila.“, nonić obliza usnice kao da na njima još može osjetit njen poljubac primjeti Matko. “'mala je okus po fermentiranim breskvama, bila je pjana vjerojatno. Ljubila me toplim usnama i ni ju bilo briga ki sam ni ča sam, ma vero ni mene ni bilo briga aš je tim poljupcem zbrisala vse tmurne misli ča sam ih ma. To ti je, vidiš, bio najiskreniji poljubac ča san ga u životu dobija.“
Nonić se ustade, zaužga još jednu cigaretu, kulturno pozdravi i krene svojim putem, ostavljajući Matka, pomalo zbunjenog, s novostečenim porivom da krene za prvom djevojkom koja naiđe i okusi te fermentirane breskve iskrenosti.
- 13:34 -
srijeda, 29.09.2010.
Hi(g)jena
Pomirisao si je pazuh i znao je - opet je u depresiji. Pazuh je smrdio na psa lutalicu koji jede galeba ulovljenog u kontejneru za smeće na ljetni dan, 36 stepeni, koji je ujedno i četvrti tjedan da radnici čistoće prosvjeduju. Jenom rječju: odvratno, njemu nije bilo, to je bio posljednji i najočitiji simptom da je u depresiji, totalna represija vlastite higijene. To jutro je učinio iznimku i majcom u kojoj je proveo dva dana i tri noći, nakvašenom vodom i sapunom za ruke, tekućeg tipa, obrisao pazuhe. Smrad se povukao, barem dok mu ne završi radno vrijeme, nije bilo smisla u tome da smrdi ljudima s kojima radi, iako je većina tih ljudi smrdjela njemu. Nije se oprao dva tjedna. Kosa je još nekako izgledala čista, nije bilo vlage i nije zalazio u zadimljene prostore, no kurac i sve oko njega svojim bi eau otjerali i čopor tvorova. Bijelu patinu naslaga nečistoće, sjemene tekućine i urina koja je poput krznenog šala grlila glavić pobriso je dvoslojnim toalet papirom zadnji put kad je srao...ili drkao na weceju, vjerojatno oboje. Ionako mu kurac nije trebao jer nije imao volje zavoditi zavođeno, a ni zavođena nije bila odveć zavodljiva stisnuta vlastitim oblacima olova s primjesama drugih teških metala i kojim radioaktivnim izotopom.
Da su njegovi prijatelji bili dovoljno kreativni, zvali bi ga Hijena, po njegovoj lešinarskoj prirodi, odnosno oportunističkom karakteru. No on zapravo nije imao nadimak niti prijatelja. Tako je samo nazivao većinu starih poznanika koji su odavno izgubili vezu sa stvarnim svijetom, njegovim naravno, te se prepustili vlastitim životnim strujama plutajući na Titaniku osobnog egocentrizma. Znao je to jer je i sam bio izrazito egocentričan, no na onaj drugi, bolji način.
Definitivno ga je prala depra. Čutio je kako mu na prsima sjedi Frank, jedan od onih glupih Amerikanaca XY podrijetla koje oni sami i njihove glupe mame šopaju od malena spremajući zalihe slanine za zimu koja nikako da dođe, pa se skupi na njima i do 300, 400 kilograma mekanog, gnjecavog i ljepljivog ljudskog špeka. Tješio se da se to kancerogene molekule katrana u njegovim plućima bune na donedavni baby boom vlastite populacije, no poznavao je taj osjećaj obrnuto proporcionalan ljubavnoj paroksizmalnoj tahikardiji, to je ipak bio Frank.
Kako nije bio od one sorte ljudskog vina koja talog svojih emocija vješto nomenklarira i plasira na tržište kao nešto kvalitetno, njemu je obično kap trebala preliti bocun da bi postao svjestan vlastitih čuvstva. Ta kap je bio klinac u doktorskom mantilu koji je u besprijekorno novim riflama i patikama lijenim korakom vukao svoju nazovi alternativu frizuru i paperje brade po hodniku dok se on sam spremao skrenuti ulijevo, propržiti melanin u svojoj koži i pustiti još par nikotinskih izbjeglica u svoj plućni Katran City. Mrzio je imućne odmalena. Svima treba žrtveni jarac, a njegov pust su bili oni sa srebnom žlicom u šaci ili zlatnom u ustima. Kvaka 22, 33 i 44, sve tri su bile u tome što je glasić u njemu često šaptao da iako oportunističkog karaktera, mnoge prilike je prospustio kroz prste. Razloga je bilo mnogo: strah, strah, ljenost, strah, ljenost, strah, apatija, ego itd... jednom rječju: ljudska slabost – čovjek je čovjeku vuk i stoga mu ništa vučje nije bilo strano. Ta pomisao ga je dodatno deprimirala. Sunce ga je već opržilo, mrzio je i njega.
- O čemu razmišljaš?, upitala ga je mlađahna kolegica. Bio je toliko u depri da ga danas nije oraspoložilo ni njeno uobičajeno, nazovi nevino očijukanje, a ni ono starijih kolegica, a pogotovo ne ono stare više-manje zdravstveno ocvale klijentele raznih dobnih skupina koja se vukla po posteljama soba koje je opsluživao. Iako je dobro biti full fledged man in Pička City, danas mu nije bio dan.
- O smrti., rekao je slagavši. Razmišljao je o samoubistvu kao i obično dok je bio u depri; razmišljao je o „novim počecima“ i hrpama govana koje s njima dolaze kao i o svršavanju trenutne hrpe govana u nedostatku opcija za ranijespomenute „nove početke“. Htio je odjebati Franka i smatrao je da bi ga pokopali uspravnog, u punih 192 cm veličine, kad se već kroz život probijao pogrbljeniji za kojih 5, 6 santimetara. I kad je već isplanirao i vizualizirao svoj odlazak u ništavilo, njegovu vlastitu obliviju i zaborav, te ispraćaj koji će mu prirediti njegovi nazovi najbliži, sottovoce mu jebavši mater za trošak dok budu kvasili njegovo hladno čelo toplim i slanim ekstraktima tuge, sjetio se da ima hrpu suđa za oprati. Sjetio se jedne obrijane pičke koju treba polizati i uroniti u njeno vrelo crvenilo. Sjetio se da ima još masu videoigara, knjiga, filmova i serija za pobjeći u, te još deset puta toliko priča za ispričati, te se naposljetku sjetio i da mu stvarno treba topli, mirisni i okrijepljujući tuš. Dok je ulazio u utjehu hlada stoljetne zgrade, Frank je ostao obnoviti ten na suncu, pozdravivši ga sa Schwarzneggerovskim „I'll be back“. Nasmiješio se i pomislio: „Samo ti dođi siso debela.“
- 21:40 -